GALERIJA ACADEMIA MODERNA, ZAGREB (HR)
Ivana Vratarić, mlada je autorica koja svoj izraz najčešće traži u plesu, tj. apstraktnom pokretu tijela. Svojom temporalnom dimenzijom ples je oprečan slikarskom mediju, ali ovoga puta Ivana nam pokazuje naoko ornamentalnu slikarsku kompoziciju izvedenu na bjelini galerijskog zida. U zapadnoj tradiciji do moderne umjetnosti ideja i realizacija ornamenta imale su značajnu umjetničko-estetsku ulogu. Povijesnom evolucijom cjelovitost ornamenta zasnovana na sintezi magijskog, simboličkog i dekorativnog postupno se gubila. Njegova upotreba, prohibirana u ideji moderne umjetnosti, smatrana je dekorativnom i besmislenom.
Povratak ornamentu dešava se kasnih sedamdesetih i osamdesetih kroz razne primjene u pattern slikarstvu, lošem slikarstvu, neo geo slikarstvu itd. Postavlja se pitanje da li se ovdje doista radi o ornamentalnoj strukturi koja svojim redom - ponavljajući pomoću šablone - geometrijski lik heksagona, svodi bijeli trag linija načinjen umjetnim snijegom na dekoraciju. Sam materijal najčešće korišten u svrhu dekoriranja raznih blagdanskih rekvizita djeluje krhko.
Jednim potezom ruke ili dahom mogli bi ga ukloniti, jedva je primjetan, a forma kompozicije podsjeća na saće, te je u osnovi mreža ili rešetka. R. Krauss napominje kako rešetka stoji na pragu i u osnovi moderne umjetnosti. Rešetka deklarira njen prostor kao autonoman. Ona je vizualna struktura koja eksplicitno odbacuje narativ, a sve granice nametnute određenom slikom ili skulpturom mogu se sagledati, prema logici rešetke, kao arbitrarne.
Na temelju rešetke koja se u Ivaninom slučaju može centrifugalno beskonačno širiti, ova kompozicija predstavlja tek puki fragment, djelić, samovoljom umjetnice izrezan iz beskonačno velike strukture tj. tkanja. Autorica na taj način - suptilno, gotovo neprimjetno, kao što je i sam materijal kojim je izvedena intervencija na zidu - polazi od okvira umjetničkog djela prema van, uvjeravajući nas u postojanje svijeta izvan okvira, u kojem možemo zamisliti beskonačno širenje ove strukture, koja time zadobiva i vremensku dimenziju tako bitnu za primarni autoričin medij, ples.
Marko Vojnić Gin, autor kojeg se najčešće prepoznaje kao umjetnika čije je djelo obilježeno tekstualnom umjetničkom praksom i ovoga puta pokazuje nam pet slika na kojima su grafitom, direktno na grundirano platno, decentno ispisane rečenice tj. propozicije prema kojima autor sam iskustveno provjerava i pokušava uobličiti vlastiti život i ideju umjetnosti. Mogli bi ih također okarakterizirati i kao umjetnički komentar, a ovaj je – kako napominje H. Belting – oduvijek želio ukinuti razliku naspram djela i zauzeti njegovo mjesto. Težio je mimetičkom odnosu naspram djela, a privlačnost tog iskušenja rasla je u onoj mjeri u kojoj je umjetničko djelo gubilo svoj cjeloviti oblik kao rad i moglo se prenijeti samo pomoću komentara koji se natječe sa umjetnošću. Ova tvrdnja pogotovo se očituje u dosadašnjem Ginovu djelovanju koje se medijski manifestiralo kao print, fotokopija, fotografija ili slika, a velikom većinom svog korpusa izražava decentni trag autorovog postojanja te se odmiče od tradicionalnog pojma umjetničkog artefakta.
Ginovih pet slika fingiraju slikarstvo, na način da izgledaju kao. Jedina im je poveznica sa medijem sam objekt tj. tkanje navučeno na ramu, te iako on sam naglašava ljepotu i estetsku dimenziju 'pisanja slika', siguran sam kako bi vam najradije on sam to sve ispričao, ali bez 'pompoznih' karakteristika performansa koje nisu nikada bile u duhu ovog samozatajnog autora.
Njegove propozicije su životne i najbolje se vare i slušaju u nevezanom razgovoru, običnom svakodnevnom postojanju. Ta aporija umjetničkog artefakta, tj. njegova tijela, sa kojim se umjetnici susreću zadnjih stotinjak godina, i sagledavaju ga čas kao bjelokosnu kulu, čas kao ispražnjenu ljušturu jajeta koja može samo smrdjeti, duboko okupira Gina. Citirajući Celinea, mogli bi smo reći kako se duh zadovoljava frazama, a s tijelom nije ista stvar, ono je prezentnije, potrebni su mu mišići te smo sada razdijeljeni poput šlica, gdje se umjetnost, pa tako i Ginova djela, mora sagledavati kroz definiciju da se sve može objasniti svime i ništa se u potpunosti ne može objasniti ničime.
Predrag Pavić
